Kontra-nebuloze

NIštavilo

Poezija — Autor sopran87 @ 12:38
Ruke su teške, da na oslonac misle,
Noge ukopane u pesak duboko.
Plamičak koji na vetru leluja,
A posmatra ga sivi soko.

Vetar sa sobom strahove nosi,
Uz vetar brže protiče vreme,
Taman kada se zapitaš ko si,
Usne se ukoče i postanu neme.

Tišina i pesak, oblici razni,
Veliko svetlo, drhtavo ništavilo.
Čekamo da se plamičak ugasi,
I to je jedno jedino pravilo.
 
 

Prokletinja

Poezija — Autor sopran87 @ 12:46
O kako mi se samo ponekad gadiš,
Kako si podmukla, poslata iz pakla,
Kako se mojim bolom nasladjuješ,
Sve ti teško prija, sve bi ljudsko smakla.

Mrzim te, a u isto vreme obožavam,
Nemaš dušu dok ti je neko ne podari,
Spalio bih te kada bespomoćno ležiš,
A kada se oglasiš tvoj divan zvuk me ožari.

U sve su uplela svoje male prste.
Ni njih sama ne umeš da krećeš,
Besposobna kurvo sa samo jednim ciljem,
Da me kolješ tiho, da me pustiš nećeš.

Ali ja bez tebe nikako ne umem.
Pre bih život dao nego da te nemam,
Ti si tako ogavno a savršeno biće,
Uz tvoje tužne zvuke želim sne da snevam.

Učini to još jednom, pa posle kofer traži,
Daj mi da te osetim u svakom delu tela,
Tvoj predivan zvuk mi je od života draži,
Prokletinjo, tako ledena a vrela...
 

Druga ruka

Poezija — Autor sopran87 @ 19:44
Nikada ne vidiš kada kiša počne,
Odjednom sve je sivo, nema daška sunca,
Izlomljeni prsti počnu da se koče,
Pogled prati kapi, izgleda da bunca.

Čak se i ne okreneš, a tu je pola puta,
Bačeno, ispljuvano, ukaljano bledi,
Ti na to ne pomisliš, bar na pet minuta,
Dok je prva dlaka počela da sedi.

Nije ti se javilo da će brzo proći,
I uvek ćeš razmišljati šta je moglo biti,
Taj peščani sat drugu ruku toči,
Zaliva je kiša, što dugo će liti.
 
 

100 ljutih gusara

Poezija — Autor sopran87 @ 17:24
Jedan ljuti gusar je nekako preživeo,
Vratio se al' je pojačanje priveo.
Sad mi nema druge, moram da se bijem,
Ima pesmom kao mačem da ih brijem.

Sto ljutih gusara oko mene stoje,
Jedan odmah pade, nije prepoznao svoje,
Još jedan se pokupi, nije znao ko sam,
Znači tu ih ostade devedeset osam!

Svi se dogovaraju ko će da me pipne,
Utom jedan gusar od starosti rikne.
Još jedan je otišao da se javi ženi,
Ostade ih sad još manje blago meni!

Petoricu sam poslao da kupe mi cigare,
Ali nisu dobili ni prebijene pare,
91 gusar ljutito me gleda,
Još dvojicu sam ubio jer krenuše bez reda.

Potegoše neki mačeve na mene,
Njih će sutra naći u rerni pečene,
Samo sam ih redjao, pakovao u kesu,
Pridjoše petorica da djubre odnesu.

Sedamdeset gusara, pijani k'o svrake,
Dvojica se sapleli pa odoše po štake.
Utom me petorica nišaniše strelom,
Svaki je zaradio višesruki prelom.

Ne dam ja na sebe, al' ima ih dosta,
Šestoricu ubedih da se bace s mosta.
Odoše i trojica po braću u vodu,
A dvojica se medjusobno već odavno bodu.

Pedeset ljutih gusara, šta je to, sića,
Desetak ih pobeže, dadoh im somića.
Neki se iz pozadine latiše pištolja,
Imam i ja pucu, al' je mnogo bolja!

Pridjoše drugari da ranjene odnesu,
Sve sam ih ja spakovao, i to u jednu kesu.
Sada ih je ostalo možda tridesetak,
Ima da ih naslažem, ovo je svršetak.

Odlomih lepo od kreveta nogu,
Pa polako uzeo da mlatim koga mogu,
naslagah petoricu još pet ih odvukoše,
ljutiti što svoje ljudstvo glupo troše.

Dvadesetak gusara, sad se lakše diše,
Dvojicu sam opsovao i nema ih više.
A jedan se napio, počeo da peva,
Dok ga nije zadesila moja noga leva.

Eto ga još jedan, izvukao katanu,
Dadoh mu stotku, nek ide u kafanu!
Plašeći se pridje mi još gusara desetak,
Svakome sam dao po pištolj i metak.

Šest ljutih gusara, gledaju me belo,
Jednoh istamburah, e baš mi je selo,
Petorica, to je zaboravna brojka,
Padoše još dvojica, ostala je trojka!

Sa tri ljuta gusara sam odigrao karte,
evo sada čekam opet da mi svrate,
Njih na lepotu ponašanja uputih,
To je moja priča o sto gusara ljutih...
 
 

Put

Poezija — Autor sopran87 @ 18:19
Praštam ali ne zaboravljam.
Po putu kojim idem mrvice ostavljam,
tražim sebe, borim se, loše stvari ponavljam.

Bljeskovi u glavi ne daju mi dalje,
Podsećaju me na užasne detalje,
Zato ovaj put je blatnjav, od korova kaljen.

Ispucala koža, ispucane želje,
Put kojim idem sve više me delje,
Na ledjima pentagrame urezuje sve deblje.

No ja sam sebi najteži,
Površno sam štene, al' unutra seku krateži,
Ovaj put me gura nazad, nikako ne leži.
 
 

Čovek koji štuca

Poezija — Autor sopran87 @ 13:27
Za njim se okretala ulica cela,
Ali ne zato što je debeljuca,
Svaka tračara je da ispriča htela:
"Evo ga čovek koji štuca"

Nije imao izbora mnogo,
Govorio je samo kad bunca
A kad reči mu izadju čulo bi se:
"Pa to je čovek koji štuca."

Grdne muke mu jedoše dušu,
Krio se od ljudi i sunca,
Činilo se da i ono mu kaže:
"Ti si čovek koji štuca"

Kako da reši svoje probleme?
Kako da dokaže da dobra je srca?
Ne priča lepo, tu nema dileme,
Jer on je čovek koji štuca.

Žene se smeju, muškarci ga psuju,
A on od srdžbe na sudbinu puca,
Protiv njega svi zle planove kuju,
Ipak je on čovek koji štuca.

U očaj je pao, počeo da pije,
Loša sreća na vrata mu kuca,
Niko bio ni svestan nije,
Da dobar je čovek iako štuca.

Jednom dok je štucnuo tiho,
Začu čoveka koji stravično muca,
Začuše drugi, a njega pustiše
Sada je samo čovek, više ne štuca.




Moje mesto

Poezija — Autor sopran87 @ 12:39
Vrapci kašlju umesto pesme,
Beton je vlažan od žutih ljudi,
Niko glas da pusti ne sme,
jer komšija će da poludi.

Odličan pogled, na špajz od bake,
Eventualno na parking pun rdje,
Ponekad se čuju i svrake,
Al' nije to strašno, može i grdje.

Taman kad trebaju ljudi u san,
Eto nam pijanih par momaka,
Taman da odmoru pokvare dan,
Mislim da nema većeg bedaka.

Parkinzi puni, mesto se traži,
Sve je u nijansama sive boje,
Ovde ni jedan zakon ne važi,
Al' šta ću kad je to mesto moje!
 
 

Obećavam

Poezija — Autor sopran87 @ 16:57
U duši zauvek ostaću dete,
Zaklinjem se da ću razdragan biti,
Glupiraću se, smejati, bacati konfete,
I snove o igračkama nasmejan ću sniti.

Obećavam da ću srkati špagete,
Gledati crtaće i stripove dok jedem,
A kada mi ozbiljnošću prete,
Od praznih kutija sazidaću bedem.

Neću se menjati do pedeset pete,
Tada ću da krenem na put oko sveta,
Zajahaću one ptice što ne lete,
A na putu pratiće me svetleća kometa.

Na zidovima crtaću koševe i mete,
Izmišljaću igre, duvati balone,
Trčkaraću bučno kao kastanjete,
I stalno ću nositi iste pantalone...
 
 

Nemoj

Poezija — Autor sopran87 @ 12:39
Nemoj da mi veruješ, nisam ja za to,
Kod mene je sve rečeno i izgubljeno,
Nisam spreman da te pogledam u oči,
Pomeri se što dalje, to će ti pomoći.

Nemoj da dobro utičeš na mene,
Javiću ti se kada bolje mi krene,
Od tolikih ljudi gde baš mene vide',
Ko je blizu mene, taj unazad ide.

Kada ti se ne javim nemoj da se ljutiš,
Ako te pozovem pokušaj da ćutiš,
Ne treba mi oproštaj i objašnjenje,
Samo me zaboravi, takvo je rešenje.

Zašto da ti kvarim koncepciju dana,
Meni je i besmisao duševna hrana,
Odmah se oprosti i biće ti sve krasno,
Otidji bez reči, meni je sve jasno.
 
 

Sidro

Poezija — Autor sopran87 @ 13:34
Usidrih misli na blagom povetarcu.
Oker boja i sve što se teško pamte,
Drže me usidrenog sa pogledom ka pramcu.
Prašnjave mi misli, al me kao pseta prate.

Oko mene bezbroj zidara, ćute, noću rade.
A kad ujutru se probudim ne sećam se buke,
Izgleda mi napraviše ko kišobran blokade,
Grlim sidro, molim ga, da odemo iz luke.

I neću više da pijem retke priče.
Neću da me poznaje čaša na ormanu,
Neka me zaobidju koji se sa mnom diče.
Grumen mutnih sećanja mi je u prvom planu.

Dok se besmisao bistri ja ga ispiram još više,
Da me ožari ko sunce na staklenoj terasi,
Blatnjava se priča čuje, ali tiše,
Sidro je popustilo, možda me i spasi.
 
 

Zec

Poezija — Autor sopran87 @ 12:27
Krvavog mača i dubokog daha,
Oklopa teškog idem još dalje,
Krilima orla ću uzeti maha,
Do kraljeve krune me osveta šalje.

Bol u grudima je lakši od zvuka,
Kopita konja što ranjene gazi,
Reka prigušenih jauka,
I vetar kao srp po kosi ih mazi.

Plačem od žalosti za smehom dečaka,
Daću vam kucanje srca hladnog,
obrezan iluzijom hrabrog ludaka,
Uploviću u pećinu medveda gladnog.

Samo mi dajte da stegnem mu ruku,
Da pitam ga zašto je doneo tamu,
Zašto se njegovi potomci tuku,
Prolivaju krv za zečiju jamu.

Odgovora neće ni biti,
Grimasa besa će mač da preseče,
Mogli smo na dugi boraviti,
Ti prokleti, krvavi, ponosni zeče.
 
 
 

Zeleni sto

Poezija — Autor sopran87 @ 16:59

Karta je na stolu.
Uzimam dah da je privučem ka sebi,
Kao omča me steze, a ipak radujem se bolu,
Kosti mi se znoje, a kako i ne bi.

Ne priča niko.
Tražim poglede da vidim šta me čeka,
Ponekad uzdahnem ,tek toliko,
Kada vidim kartu, kreće straha reka.

Svetlo mi smeta.
Drhte mi ruke dok skidam zlatan sat,
Ali dobro, nije nepovratna šteta,
Još uvek imam šanse za šah-mat.

Popiću još jedan.
Sve je sada hladno, i ima ukus znoja,
Tešiću se kako ulog nije bedan,
Izvućiće me, mislim, partija još koja.

 


Zver iz česme

Poezija — Autor sopran87 @ 13:16

Nešto mi je palo na pamet dok sam piskarao. Ne treba se plašiti mraka! Jeste, malo je apsurdno što sam se setio toga u 22- godini, ali nema veze, bitna je poenta! :-)

Jer, mrak je samo nedostatak svetlosti?

Da li se deca plaše mraka zbog propagande na tv-u? Zbog priče roditelja? Ili je to normalno u tom dobu? Pitanja nikad dosta! Uglavnom, sve ovo je bio samo prečica do objašnjenja kroz pesmu...

 

Svake noći pod hladnom tišinom,
Iz česme se radja zver u tmini,
Budi se sa bolnom gorčinom,
Što provešće noć u hladovini.

Zver iz česme je ružna ko djavo,
Sitne crvene oči ga krase,
Mrzi sve što je lepo i zdravo,
I napada svakog na putu, zna se.

Dugački nokti i krivi zubi,
Plaši se samo sunčevog sjaja,
Pospane ljude hladnoćom ljubi,
Brutalnosti njegovoj nema kraja.

Stalno je gladan, stalno je žedan,
Stalno se češe kad raste mu brada,
Svome poslu je beskrajno predan,
A na oči kosa mu pada.

Al' jutro kad dodje on se povuče,
Ode da spava u hladnoj česmi,
I njega mnogi problemi muče,
Što pojavljuje se samo u pesmi.

 


Pogledi

Poezija — Autor sopran87 @ 14:54

Pogledi su čudna stvar, pogledi nas teraju da radimo stvari koje inače nikad ne bi uradili... Nekima su pogledi bili presudni, neki su zbog pogleda napravili najveće greške u životu. Čijih pogleda, to je već posebna priča...

 

Eh da me nije bilo sramota,
Izvukao bih više od života,
Da nisu pogledi na muku mi stali,
Al' koliko su uzeli, toliko su mi dali.

Nije mi blebetanje duševna hrana,
Izvlačim se teško iz ustajalog katrana,
Eh da me nisu ti pogledi pomerali,
Na svašta sam pristao, na svašta su me terali.

Ko će da im pobegne, njemu želim sreću,
Ja sam možda uspeo, ali dalje necu,
Biti blizu njih je dobro dok svi žmure,
Kad progledaju njihovi pogledi me jure.

Radije ću biti sam u mrklom mraku,
Nisam se naučio da slušam istu traku,
Pravilno da gledam na poglede ne želim,
Jednom ću im pobeći, svojim telom celim.

 

 

 


Za sve je kriv Domino

Poezija — Autor sopran87 @ 13:09

Za sve je kriv taj crni sto,
Taj neonski natpis "Domino",
Godine tamo, e to je to,
I plućno krilo polomljeno.

Za sve je kriva francuskinja,
I ostali, a ima ih dosta,
Sijalica što malko tinja,
Domino je računica prosta.

Krivica pada i na ostatak,
Neće se oni izvući lako,
Nekome krilce, a nekom batak,
Niko se ne druži baš tek tako.

Krivo je i radno vreme,
Malo je mnogo izneti stav,
Razrešiti sve probleme,
Za sve je kriv taj domino plav...

 

 

 



1 2 3  Sledeći»

Powered by blog.co.yu