Eh Moskva...
Još uvek je pominjem kad god stignem.
Još uvek mi je u mislima barem na 5 minuta svake nedelje. Sve me podseća na nju. Promenila me je.
Kažu da je najlepše obilaziti razne destinacije po svetu, ali gde god da sam bio posle Moskve sve sam uporedjivao sa njom. Da, Rusofil sam i ponosim se time.
Moram da napomenem da sam tamo otišao sam. Sredio sve oko karte i smeštaja i otišao. Što je za mene bila jako velika stvar jer sam išao preko jedne agencije koja putnike smešta u studentski dom, gde dolaze ljudi iz celog sveta. Pitao sam se sa kim ću biti u sobi, kako će biti, ko, gde, šta, kako, sa kim, etc.
U avionu je odmah krenula ta atmosfera koja me je posle jako dugo pratila. Nisam znao gde da sednem pa sam zabo’ prvo slobodno mesto. A pored mene sedi neka devojka i sluša mjuzu. I naravno, kao i svako koga drma trema htedoh da započnem razgovor sa nekim ali ne znadoh kako.
-”Hoćeš da ti stavim torbu gore?”-procedih pošto sam primetio da se meškolji sa ogromnom zelenom torbekanjom.
-”Eeee može!”.
Hvala Bogu da je tako sve krenulo. Nije nam trebalo mnogo da se opustimo i krenemo da čavrljamo o čemu smo stigli, ona izvadi fotoaparat i poče da slika nebo iznad države koja je bila pod nama. Zatražih joj mail da mi pošalje slike, dade mi ga sa zadovoljstvom, ali mi na pola puta reče da ona uopšte ne ide u Moskvu. Dodjavola! Pa sa kim ću sad da čavrljam dok ne odemo u dom, opet sam na prokletoj nuli.
Kada sam sleteo na Vnukovo i udahnuo taj letnji, ali opet svež vazduh nisam pojma imao da u Rusiji može biti tako toplo. Bio je jul čini mi se, ali sam imao dojam da je temperatura ne prelazi 15 stepeni nikada na tom ogromnom prostranstvu.
Sa Cecom se rastadoh pre toga, i bejaše mi žao jer mi je izgledala baš gotivno! Ali družimo se i danas, tako da je sve ispalo kako treba. Mnogo mi je žao što nemam baš mnogo dara za pisanje, voleo bih da vam ovo dočaram na 14,612,779 načina. Prosto ne mogu da nadjem reči za ono što sam tamo osetio i doživeo.