Ovu pesmu sam napisao iz sažaljenja prema zemlji. Mnogo smo surovi prema njoj, a ona ćuti... Pogledajte da li sam u pravu:
Zločin
Rešilo nebo nad zemljom da plače,
Da otera ljude, da samo ostane,
I lije gorke suze sve jače i jače,
Šta li će njena sestra da postane.
A ljudi ne mare za nebesku tugu,
Gaze po njenoj sestri rodjenoj,
Na severu, zapadu, istoku i jugu,
Vode se mišlju novcem vodjenoj.
Pita se nebo dokle će moći,
Njena sestra da bolove trpi,
Dokle će tugovati u samoći,
Dokle će čovek da dušu joj crpi.
Čovek joj uzima sve bez pardona,
Buši joj rupe, krade joj elan,
Nebo opet plače na sva zvona,
Što zločin bez pravde nad njom je zdelan.
Kao djavolji crvi seku joj pluća,
A ona ćuti i neće da se buni,
Pomisli nebo:"Daleko im kuća",
Što sestru joj sakate kao tajfuni.
Na kraju od prirode ostaće jama,
A nebo će plakati i žaliti večno,
Što sad njenu sestru pokriva tama,
Da nije čoveka, živele bi srećno.